Samopouzdanjem do lijepog osmijeha ( Životna Priča )

Ni jedna životna priča nije savršena. Iza svake životne priče kriju se suze, bol, nedostatak samopouzdanja. I ono najvažnije fokus na ono što želite biti. Zato vjerujte u sebe i ne okrećite se na riječi koje kruže o vama nego zapamtite onu za dobrim konjem i prašina se diže.

Svoju životnu priču imam i želim je podijeliti s vama. Bez obzira koliko to bilo teško. Nikada nije jednostavno pričati o sebi. Lakše je o drugima pričati i susditi a teško o sebi. Rođena sam u ratno vrijeme. U vrijeme kada smo svi htijeli izvući živu glavu. U vrijeme kada nismo znali što je to imati tablet, laptop, što je to imati internet. Rođena sam u ono vrijeme kadasmo izmišljali igre.
U to vrijeme nisam imala pojma što se oko mene dešava ali u ratno vrijeme družila sam se s prijateljima. Od 7 godina postaju moji problemi sa zubima zbog čeljusti koja mi je išla van morala sam nositi aparatić za zube samo noću. Kada sam počela krenuti u školu kolega i ja smo igrali na klupi i pukao mi je zub. Tada su počeli prvi probemi sa zubima. Čeljust je izlazila sve više van. Ortodontica je rekla da je njabolje za fiksni aparat. I dok sam ga ja nosila borila se sa školoskim kolegama koji su mi se ismijavali izrugivali me dolazila kući u suzama da mrzim školu da je ona najgora. Ne nisam imala s kime sjediti do 7 razreda sjedila sam sama. Nazivali su me pogrbnim imenima čaplja bez obzira koliko se ja svađala ni to nije pomoglo. Mrzila sam školu i sve ljude u njoj. U osmom razredu pridružila se nova učenica u školi Slađana koja je sjedila sa mnom i ispričala sam joj sve kako mi se rugaju. Imala sam samo 3 muška prijatelja u razredu koja mi se nisu smijala i koja su se sa mnom družila. Bez obzira na sve roditelji su bili pozvani u školu od strane razrednice da nije normalno da se družim s dečkima. U osmom razredu prvom polugodištu dobila sam pohvalu učiteljstog vjeća za izniman trud i zalaganje. Na kraju osmog razreda znala sam da ne želim ići u srednju školu u Daruvaru upisala sam u Virovitici srednju školu za cvjećara. Željela sam se maknuti od svih ljudi i okoline.
Tamo sam srela mnogo prijatelja koji nisu gledali u moje zube nego u moju dušu. I to je ono najvažnije.

2003 godine upoznajem svojem supruga koji me je zavolio zbog moje dobrote i simpatičnosti i dobrote koje je vidio u meni. I bez obzira što prije njega ja sam htijela biti slobodna. I prije njega mi je jedan dečko rekao kada središ svoje zube možeš mi se javiti da budemo skupa.

Ove godine sam ja sredila svoje zube samo da budem sebi lijepa. Moj suprug me voli takvu kakva jesam i to je ono najvažnija. Kada saznaš lijepotu života tek tada cijeniš život.
I svima vama želim da vjerujte u svoje snove. Život je nepredvidljiv i nikada ne znaš što ti sutra donosi.